Slavko Kolar (Palešnik pokraj Garešnice, 01.12.1891. – Zagreb, 15.11.1963.)
Književnik Slavko Kolar provodio je djetinjstvo u rodnome mjestu, a najvećim dijelom u Čazmi, zavičaju svoje majke, kojeg je posebno volio i smatrao svojim. U Čazmi, gdje mu je otac učitelj službovao, završio je treći i četvrti razred.
Godina 1946. i 1947. bio je član redakcije časopisa “Republika” i predsjednik “Matice hrvatske”, a od 1947. do 1951. predsjednik Društva književnika Hrvatske i član redakcije časopisa “Hrvatsko kolo”.
Slavko Kolar je u povijesti hrvatske književnosti ostavio snažan pečat kao humorist čiji likovi u sebi nose tragičnu poantu koja obično proizlazi iz socijalnih i ekonomskih odnosa na selu. Važnija Kolarova djela su zbirke novela “Nasmijane pripovijesti” (1917.), “Ili jesmo – ili nismo” (1933.), “Mi smo za pravicu” (1936.), “Perom i drljačom” (1938.), “Svoga tijela gospodar” (1942.), “Natrag u naftalin” (1946.), “Glavno je da je kapa na glavi” (1956.), “Nogometna utakmica” (1983.) i druge. Pisao je i drame i filmske scenarije, dok je Babajin fim “Breza” (1967.), prilagodba njegove istoimene pripovjetke, za koju je 1928. dobio prvu nagradu Društva hrvatskih književnika. Za novelu “Svoga tela gospodar” dobio je nagradu JAZU, te Zlatnu arenu za scenarij istoimenog filma na pulskom festivalu 1957.
U njegovu čast, čazmanski Centar za kulturu nosi ime tog velikog književnika.

Slavko Vereš (Vrtlinska pokraj Čazme, 24.12.1887. – London, 23.05.1953.)
Karikaturist, publicist i kajkavski stihotvorac Slavko Vereš bio je prvi hrvatski autor kojemu je karikatura bila jedino područje likovnog djelovanja. Svojim je crtežima sam pisao popratne tekstove. Na satiričan način slikao je društvene i političke prilike, a karikature je objavljivao u “Koprivama” (1906. – 1940.), “Malim novinama”, “Novostima”, “Ilustrovanom listu” i drugdje. Bio je stalni suradnik humorističko – satiričkog časopisa “Koprive”, kojemu je povremeno bio glavni urednik i vlasnik. Objavio je knjigu karikatura “Šaljivi vodič kroz Zagreb” (1938.) i pisao o problemima karikature.

Zlata Gjungjenac – Gavella (Čazma, 11.03.1898. – Zagreb, 26.06.1982.)
Pjevačica, sopranistica, Zlata Gjungjenac – Gavella dobila je prvu glazbenu pouku u samostanskoj školi u Zagrebu. Pjevanje je učila kod Leonije Bruckl u glazbenoj školi Hrvatskog glazbenog zavoda, potom na Zagrebačkom konzervatoriju gdje je diplomirala. Usavršavala se u Zagrebu kod Jana Ourednika i u Beču kod Irene Schlemmer – Amrosch. Debitirala je u Operi HNK u Zagrebu 11918. u ulozi Prvog dječaka (Mozartova “Čarobna frula”). U razdoblju od 1919. do 1947. radila je u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu, a gostovala je u Pragu, Brnu, Beču, Berlinu, Trstu i Londonu. Uspješno je interpretirala lirske, koloraturne i dramske uloge. Istaknula se kao Puccinijeva Cho – Cho – San (“Madame Butterfly”) i Tosca, Verdijeva Violetta (“Traviata”), Gounodova Margareta (“Faust”), kao Tatjana, Čajkovskog (“Evgenij Onjegin”), Janačekova Jenufa i dr.
Tijekom pjevačke karijere ostvarila je 70 uloga i više od tisuću nastupa, jednako uspješno u operi i na koncertima. Obdarena glasom neobičnih mogućnosti, imala je u osnovi lirski sopran, ali i snagu dramskoga, te prodorne, zvonke visine i zagasite, duboke tonove. Posjedovala je uz to dotjeranu vokalnu tehniku, urođenu muzikalnost, široku glazbenu kulturu i smisao za glumu. Pjevačko – glumačkom jedinstvenošću kreacija vinula se među vrhunske hrvatske operne umjetnice. Bila je i vrsna pedagoginja, te je odgojila mnoge afirmirane pjevačice, među njima Ljiljanu Molnar – Talajić, Vandu Gerlovič i Bredu Kalef.

Ivo Serdar (Gornji Miklouš pokraj Čazme, 19.12.1933. – Zagreb, 21.11.1985.)
Glumac Ivo Serdar diplomirao je 1957. na Akademiji za kazališnu umjetnost. Najprije je bio član kazališta u Varaždinu i zagrebačke Komedije, a od 1966. igrao je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Potom je bio slobodni umjetnik (član Teatra u gostima), omiljen kod redatelja diljem Hrvatske. Značajnije uloge ostvario je kao Lebeaud (“Slučaj u Vichyju” A. Millera), kao Molčaljin (“Teško pametnomu” A. S. Gribojedova), Brighella (“Veliki smiješni rat” C. Goldonija), kao Petrica Kerempuh (“Puntari, hahri i jen šašavi pop” A. Krmpotića), kao Pomet (“Dundo Maroje”, M. Držića), kao Milt (“Ljubaf M. Shisgala”), te u predstavi “Deset lica Ive Serdara”. Često je glumio Na radiju i televiziji (u mnogim tv serijama), osobito dojmljivo komične uloge. nastupao je i na filmu, pored ostalog u “Crnim pticama” E. Galića (1967.), te kao nositelj glavnih uloga u “Slučajnom životu” A. Peterlića (1969.) i filmu “Snađi se druže” B. Makarovića (1981.).

Aleksandar Marks (Čazma, 29.06.1922. – Zagreb, 07.09.2002. )
Autor crtanih filmova Aleksandar Marks studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bio je ilustrator u časopisima (“Republika”) i novinama. Na crtanom filmu radi od 1952., najprije kao glavni crtač u filmovima Dušana Vukotića (“Nestašni robot”, “Cowboy Jimmy”, 1957., “Čarobni zvuci”, 1957.) i Nikole Kostelca (“Na livadi”, 1957.). Kao redatelj debitirao je 1955. filmom “Crvenkapica” (s Nikolom Kostelcem). Istakao se kao crtač u najuspjelijim djelima Vatroslava Mimice (“Samac”, 1958., “Happy end”, 1958., “Kod fotografa”, 1958., “Inspektor se vratio kući”, 1959., “Jaje”, 1959., “Mala kronika”, 1962. i “Tifusari”, 1963.), u kojima je kao glavni animator surađivao Vladimir Jutriša. Od 1960. Marks je s Vladimirom Jutrišom režirao niz animiranih filmova profinjenog grafizma. Marks je bio crtač, Jutriša animator. Promovirali su žanr crtanofilmskog “horrora”, stvorivši ciklus onoričke strave, jedinstven u modernoj animaciji, kojeg čine “Muha” (1966.), “Sizif” (1967.), “Pauk (1969.), “Mora” (1977.) i “Crna ptica” (1980.). Od ostalih filmova ističu se “Proljetni zvuci” (1960.), “Criticus” (1962.), “Cowboy Jimmy – bijeli osvetnik” (1962.), “metamorfoza” (1964.), “Moderna basna” (1964.), “Mrav dobra srca” (1965.), “Mala sirena” (1968.), “Pčelica je rođena” (1970.), “U paukovoj mreži” (1971.), “Ecce homo” (1971.), “Zmijski jezik” (1973.), “Homo 2” (1974.), “Pogrebnik” (1979.), “Kako je Ana kupila kruh” (1980.), “Opsesija (1982.) i dr.. Aleksandar Marks jedan je od prvaka i najboljih crtača Zagrebačke škole crtanog filma, nagrađivan na festivalima u zemlji i inozemstvu (Berlin, Leipzig, Locarno, Cannes, Venecija, Oberhausen, Chicago, Trst). Dobitnik je nagrade za životno djelo “Vladimir Nazor” (1981.).

Zdenka Pozaić (Čazma, 15.11.1940.)
Školu primijenjenih umjetnosti završila je u Zagrebu 1960. godine, a 1966. godine diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Alberta Kinerta. Specijalni tečaj grafike završila je kod prof. Marijana Detonija. Pored grafike bavi se ilustriranjem i opremom knjiga, te grafičkim dizajnom. Boravila je na studijskim putovanjima u Engleskoj, Irskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Švicarskoj, Austriji, Italiji, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Španjolskoj, Egiptu i Nizozemskoj. Radovi joj se nalaze u muzejima i galerijama, te privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je više nagrada za grafiku i crtež. Objavila je sedam pjesničko-grafičkih mapa (s Vesnom Parun, Lukom Paljetkom, Sunčanom Škrinjarić i Brankom Vujanovićem) i jedanaest naslova bibliografskog izdanja “Riječ i slika”.

Anton Cetin (Bojana pokraj Čazme, 18.09.1936.)
Anton Cetin završio je u Zagrebu Školu primijenjene umjetnosti 1959. i diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti 1964. (Albert Kinert, Marijan Detoni). Radio je od 1955. do 1964. kao ilustrator knjiga i časopisa u Zagrebu. Živio je od 1966. do 1968. u Parizu, a od 1968. u Torontu.