Smijeh kroz suze Slavka Kolara

Uz 122. godišnjicu rođenja i 50. godišnjicu smrti književnika i agronoma Slavka Kolara Centar za kulturu, Gradski muzej Čazma pripremio je izložbu SMIJEH KROZ SUZE SLAVKA KOLARA koja se otvara 29.11.2013. (petak) u 12:00 sati u Čazmi, Galerija Aleksandar Marks, Trg Čazmanskog kaptola 13.

Izložba će biti otvorena do 20.1.2014.

(mogućnost posjete: do 6.12. sve radne dane od 10:00 do 16:00 sati i subotom od 11:00 do 15:00 sati; nedjeljom prema prethodnoj najavi o posjeti;

Od 6.12.2013. do 6.1.2014. moguće je posjetiti izložbu svaki dan od 16 do 21 sat osim 24. i 25.12.2013. kada Muzej ne radi)

Izložbu su financijski pomogli: Ministarstvo kulture RH, Bjelovarsko bilogorska županija i Grad Čazma.

Smijeh kroz suze Slavka Kolara

Povodom 50. godišnjice od smrti hrvatskog književnika i agronoma Slavka Kolara (Palešnik, 1. prosinca 1891. – Zagreb, 15. rujna 1963.), Gradski muzej u Čazmi izlaže dio Memorijalne zbirke pod nazivom Smijeh kroz suze Slavka Kolara. Izložba predstavlja njegov život i rad rukovodeći se monografijom Zvonimira Kulundžića Slavko Kolar i njegovo vrijeme, kao i objavljene književne i agronomske radove te aktualnost Kolarovih poruka u suvremenosti.

Slavko Kolar se cijeli svoj život smatrao Čazmancem jer mu je majka Marija (djevojački Šnidar) rođena ovdje te je dio djetinjstva i neizostavnih školskih praznika provodio u Čazmi. Ovamo je pribjegao svaki puta kada je trebao majčin savjet ili pomoć, tu je živjela i njegova šira obitelj pa je svojega sina 1940. pokopao na ovdašnjem groblju sv. Duha. Kolarovi i Šnidarovi ostavili su Čazmi niz vrijednih predmeta, a brat Vilko je vodio pjevačka društva u Gornjem Dragancu i Čazmi, Križu i Dubravi te je bio provoditelj elektrifikacije čazmanskog područja 1937.-1939.g. Zbog tih je veza Gradski muzej u Čazmi postao vlasnikom Memorijalne zbirke književnika i agronoma Slavka Kolara upisane na listu zaštićene hrvatske kulturne baštine.

Otac Slavka Kolara bio je učitelj pa često mijenja mjesta službe. Slavko je rođen u Palešniku, pučku je školu pohađao u Garešnici i Čazmi. Gimnazijsko obrazovanje je započeo u Bjelovaru, a nakon dvije godine upisan je u zagrebačku Gornjogradsku gimnaziju gdje je pao 6. razred. Ponavljač je bio u Požegi, a završni je razred i maturu položio u zagrebačkom Klerikatu. No, svećenikom nije želio postati već je nakon raznih premišljanja upisao agronomiju na Višem gospodarskom učilištu u Križevcima. 1913. počinje službovati kao ekonom, pedagog i agronom te upravljati državnim poljoprivrednim dobrima u Božjakovini, Požegi, Petrinji, Gornjem Hruševcu. Puno je puta bio otpuštan pa odmah i vraćan u službu. Na stručnoj specijalizaciji je bio u Francuskoj 1919.g. Kao agronom je objavio osam popularno znanstvenih priloga u raznim časopisima, a njegovi kolege po struci priznaju mu visoku praktičnost i sposobnost unapređenja gospodarstava kojima je upravljao.

Kolar se u politički i društveni rad uključio kao gorljivi protivnik Austro Ugarske Monarhije. Putuje s đacima i studentima 1912.g. u Beograd jer je bio među onima koji su vjerovali da će hrvatski narod imati bolji položaj pod južnoslavenskom – srpskom – dinastijom nego pod tuđinskom. Svjedočio je neposredno raspadu Austro Ugarske Monarhije, osnivanju Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a onda se duboko razočarao kada je vidio ubijanja i šikaniranja uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevine Jugoslavije). Osnivanjem Banovine Hrvatske 1939.g. Slavko Kolar je imenovan predstojnikom Odjela za seljačko gospodarstvo (položaj u rangu ministra) na kojem ga zatiče II. svjetski rat. Odbio je ministarski položaj u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Ponudio mu ga je kolega iz gimnazijskih dana poglavnik Ante Pavelić. Bio je protivnik ustaškog režima i okupacije Hrvatske, a zahvaljujući svojem društvenom ugledu i položaju, prijateljevao je i sa Siegfriedom Kascheom, njemačkim veleposlanikom u Hrvatskoj i vrlo utjecajnom osobom za ratna pitanja jugoistočne Europe. Od kraja 1942. kao direktor državnog imanja u Božjakovini Kolar počinje surađivati s partizanskim pokretom i raditi kao obavještajac jer su mu zbog veza s najutjecajnijim ljudima režima bile dostupne mnogobrojne informacije. Njegova obavještajna aktivnost bila je provaljena u rujnu 1944., ali se Kolar spašava odlaskom u partizane. Tamo su ga izolirali i tek pri kraju rata dali voditi jedan manji odsjek pri Vladi Narodne Republike Hrvatske. Iza rata je ponovo upravitelj u Božjakovini, režim ga – ovaj puta komunistički – zatvara te Kolar zaključuje da je vrijeme za agronomsku mirovinu. Tek se tada profesionalno i onako kako je cijeli život želio – mogao posvetiti književnosti. No – tada više nije imao inspiracije kao prije kada je živio, radio i promatrao svijet na mirnim seoskim imanjima.

Svoju prvu knjigu Nasmijane pripovijesti s temama iz malograđanskog života Slavko Kolar tiskao je 1917., prije čega mu je časopis Savremenik objavio nekoliko radova. Prve njegove književne uratke obilježavaju površni humorni efekti, anegdotalna radnja i karikaturalno oblikovani likovi do groteske. Djelomično loše kritike te knjige udaljile su ga od značajnijeg književnog stvaranja. Neki su razlozi tome bili i u obiteljskom životu jer mu se 1918. rodio vanbračni sin, 1921.g. se oženio, a već početkom 1924. postao udovac nakon čega je duže vrijeme žalovao za svojom suprugom Šteficom koju je opisao kao lik Janice Labudan u noveli Breza. Od odlaska u Gornji Hruševac njegov stvaralački poriv dobiva duboku inspiraciju u sudbini raznih stvarnih seljaka. Oni će ga- zajedno s lokalnim gospodarskim i političkim moćnicima – potaknuti na pisanje niza vrlo uspješnih novela koje je objavljivao u uglednim književnim časopisima, a onda i u knjigama Ili jesmo – ili nismo (1933.) i Mi smo za pravicu (1936.). Stvarao je polagano, volio reći da miluje svoje rečenice dok mu se ne nasmiješe te isticao da se književnik mora pomučiti kako se ne bi trebao mučiti čitatelj. Odlaskom iz Petrinje 1939.g. Kolar skoro da i prestaje pisati da bi pod kraj rata i neposredno nakon rata u Božjakovini napisao nekoliko ne pretjerano uspješnih pripovijesti. Za poslijeratno književno stvaranje znao je reći da muči i sebe i papir. I u književnim krugovima bio je pometen iz političkih razloga i to od samoga Miroslava Krleže. Sukob njih dvojice, pa svih drugih protiv Kolara, poznat je kao K und K afera. Slavko Kolar je isključen iz Društva hrvatskih književnika kojem je predsjednikom bio od 1947. do isključenja 1951.g. Bio je i potpredsjednikom Matice hrvatske (nakladnik Kolarovih najboljih knjiga), te u staleškom udruženju hrvatskih agronoma.

Od 1950.-tih godina pisao je za djecu. Tih se godina posvetio i dramatizaciji svojih najuspjelijih novela. Prvo je bio za kazalište pripremljen komad Svoga tela gospodar (1956., HNK u Zagrebu, redatelj: Branko Gavella) koji je preradio kao scenarij za koji će dobiti najviše hrvatsko filmsko priznanje – zlatnu arenu u Puli 1957.g. te si i u filmskom svijetu priskrbio besmrtnost jer će i scenarij filma Breza iznjedriti jedan od najuspjelijih hrvatskih filmova svih vremena. Primio je na festivalima još nekoliko filmskih priznanja.

Književne teme i motive Kolar je crpio iz osobnih i burnih događaja hrvatskog društva i države, ali i iz svakodnevnih situacija hrvatskoga sela s kojim je bio povezan kao agronom. Prikazu likova i previranja kojima je svjedočio od početka sve do polovine 20. st. u svojem je književnom djelu pristupao humoristički, rjeđe satirično, uvijek humano, angažirano i suosjećajno. Prijateljevao je Kolar s mnogim uglednim umjetnicima (A. G. Matoš, Tin Ujević, Dragutin Domjanić, Zvonimir Berković i dr.), znanstvenicima (Mirko Lamer, ekonomist, Milisav Demerec, genetičar i dr.), a osobno je poznavao cjelokupnu hrvatsku političku elitu raznih vlada i režima. Ta su mu poznanstva i prijateljstva omogućila da cijeli svoj život bude dobrotvor, pomažući potrebitima i bilo na koji način ugroženima.

Pred kraj života, shrvan teškom bolešću, mislio je da će biti zaboravljen kao književnik. Nakon pedeset godina od njegove smrti, iako opusom nevelika, književna ostavština Slavka Kolara nezaobilazna je u hrvatskoj književnosti baš kao i filmovi snimljeni prema njegovim scenarijima, ali i svi drugi umjetnički izričaji inspirirani Kolarovim novelama i likovima. Novele su mu prevedene na mnoge jezike pa i po tome prednjači u odnosu na druge hrvatske književnike. Svoju obitelj i svoj narod nije razočarao niti kao čovjek. Ostao je uspravan i svoj – vertikala koja ne poznaje jezične, rasne, klasne i političke granice. Čovjeku je uvijek pristupao samo kao – čovjek. Isticao je često svoj životni moto: Kao činovnik ispravan, kao čovjek uspravan. Takav ga je stav stajao mnogih sukoba s nadređenima, ali je do kraja života ostao dosljedan baš kakvi su i njegovi likovi koji su shvatili da Ili jesmo – ili nismo, da smo za pravicu, za nju se borimo i u nju vjerujemo, da tu i tamo možemo poletjeti kao Ptica nebeska, upitati se Jesu li kravama potrebni repovi? ili Quo vadis, Europa? te se na kraju, smijući se, savijati – ako treba i do zemlje, kao Breza, ali se ne slomiti već gorko zaplakati jer nas uhvati Kriza ili moramo učiniti Kompromis iako želimo biti Svoga tijela gospodar.